Tuga koja se nadvila nad Bosnom i Hercegovinom nakon smrti legendarnog Halida Bešlića ne jenjava. Njegove pjesme još uvijek odjekuju, ljudi se prisjećaju koncerata, stihova i trenutaka koje im je ovaj velikan darovao. No, priča koju je otkrio njegov dugogodišnji vozač Vlado Pejić dirnula je srca mnogih i pokazala koliki je trag Halid ostavio – ne samo među ljudima, već i među onima koji ne znaju govoriti, ali osjećaju – njegovim psom Bendžom.

– Bendžo je Halidov pas, naš pas iz motela. Od dana kada je Halid preminuo, on ništa ne jede, ne pije, samo leži i gleda prema vratima – kazao je kroz suze Vlado Pejić, koji je s legendarnim pjevačem proveo više od dvije decenije.

Vlado priča da je samo dva dana prije Halidove smrti bio kod njega u posjeti. Kaže da je odveo delegaciju iz sela koja je željela da vidi svog komšiju, prijatelja i čovjeka s kojim su dijelili godine rada i prijateljstva.
– Halid je bio čovjek kakav se rijetko rađa. Rekao mi je: “Dovedi ih, to su moji ljudi.” Bio je vedar, nasmijan, bez ikakvih pritužbi, i niko nije mogao ni naslutiti da će nas tako brzo napustiti. Nije se žalio na bolove, nije tražio pažnju. Sve što je trebao imao je uz sebe – sina Dinu koji je bio uz njega 24 sata dnevno. Dino mu je bio najveća podrška, a mi ostali smo se trudili da pomognemo koliko možemo – priča Pejić.

Njegove riječi prekida tišina, a zatim samo jedno pitanje koje para srce:
– Halide, što si nas ostavio? Trebao si nam još 20 godina. Neko nam ga je ukrao… Dogovarali smo se, imali smo još mnogo planova, a sada sve to stoji, nedovršeno – rekao je Vlado, skrivajući suze.

Posebno je potresna priča o Halidovoj supruzi Sejdi, s kojom je proveo cijeli život. Vlado je otkrio da je ona sada kod kuće i da se bori sa bolešću, nakon što je primila nekoliko kemoterapija.
– Sejda je bila i ostala njegov anđeo čuvar. Ona je najvjernija i najidealnija supruga koju sam ikada vidio. Dino je bio taj koji joj je saopćio vijest o Halidovoj smrti, jer je znao da to mora učiniti neko ko joj je najbliži, najnježniji – dodao je Pejić.

Dok priča o posljednjim danima svog prijatelja, Vlado ne skriva emocije. Kaže da je Halid bio čovjek koji nikome nije želio zlo, koji je sve gledao s osmijehom, i koji je svakoga dočekivao raširenih ruku.
– Njegova veličina nije bila samo u muzici, već u duši. Bio je čovjek naroda, uvijek jednostavan, uvijek svoj. Ljudi to osjete, zato ga i sada žale kao člana porodice – kaže Pejić.

A Bendžo, njegov vjerni pas, danas je možda i najtiši svjedok te tuge. Nema glasa da zaplače, nema riječi da kaže koliko mu nedostaje njegov gazda. Samo leži na mjestu gdje je Halid znao da ga pomiluje i pogleda s osmijehom.
– Kad god neko spomene Halida, Bendžo podigne glavu, kao da zna… kao da ga traži. To vam sve govori – završava Vlado tiho, gledajući u daljinu.

Smrt Halida Bešlića nije samo gubitak jednog muzičara. To je odlazak prijatelja, čovjeka koji je ostavio neizbrisiv trag u srcima svih koji su ga poznavali. A priča o Bendži, njegovom vjernom psu, ostaje simbol te neizmjerne ljubavi i tuge – one koja ne prestaje ni kad se ugasi svjetlo života.