Rođak i prijatelj Halida Bešlića Galib Vrabac iz sela Turkovići i dalje je u nevjerici nakon smrti velikana bh. muzike.
Kaže za Oslobođenje kako je pratio Halidovo stanje u posljednjih mjesec dana.
– Ne silazi mi sa uma. Posljednji put sam ga vidio 20. juna. Naišao je sa vozačem, zaustavio se, grlili smo se, počastio je hodžinu curicu odavde. Pitam ga: “Kad ćeš doći?” Kaže: “Navratiću ti.” Više ga nisam ni vidio, priča nam Vrabac.
Ispričao nam je neke anegdote iz mlađih dana. Halid je, kaže, pjevao otkako se rodio.
– Isticao se, pjevao je sevdalinke. U školu osnovnu kada je išao, preko ovoga brda, sve je pjevao. U Sarajevu kad smo radili, pa smo stanovali u samačkom domu. Mi igramo remija, a Halid po čitavu večer hoda po hodniku i pjeva “Đurđija, Đurđija” od Nedžada Salkovića. Pjevao je i u armiji, kada je služio. Bog ga nadario i to je radio, ispričao nam je Halidov prijatelj i rođak.