Ante Tomić, poznati hrvatski književnik, scenarista i novinar komentirao je u “Jutarnjem listu” odbijanje vlasti Hrvatske da daju pasoš te zemlje Halidu Bešliću, umjetniku kojeg posljednjih dana pored Bosne i Hercegovine, oplakuju i građani susjednih država. Tomić podsjeća na brojne kriminalce iz Srbije koji su posljednjih decenija posjedovali hrvatske putovnice.
“Notoran je slučaj bio prije dvadeset, dvadeset pet godina kada je u Hrvatskom konzulatu u Mostaru tajanstveno nestalo čak devet stotina naših putovnica, dok njihovi serijski brojevi nisu otkriveni otisnuti pored nekih od viđenijih lica sa međunarodnih tjeralica.”
LEGIJA MOŽE, HALID NE
“Milorad Ulemek Legija, organizator atentata na Zorana Đinđića, povremeno je putovao svijetom, dok je još mogao putovati, kao Vlado Vukomanović”, podsjeća Ante Tomić. “Srećko Kalinić, dražesnog nadimka Zver u Zagrebu je preuzeo putovnicu na ime Drago Cersar, Luka Bojović, vođa Zemunskog klana predstavljao se kao Marijan Barišić.”
Među međunarodnim kriminalcima koji su posjedovali hrvatske dokumente, piše Tomić, bili su Siniša Petrović, Vladimir Molosavljević, Damir Meljović, Jovan Vukotić, Igor Dedović…
“Ima još mnogo ovih zaslužnih Hrvata, ali nema smisla dalje ih nabrajati. Nastavit ću sa jednim obrnutim slučajem, jednim strancem kojem je naša dična Republika uskratila državljanstvo. Prilika je da se i njega prisjetimo jer je baš danas pokopan na sarajevskom gradskom groblju Bare. On se zvao Halid Bešlić i nije nikoga ustrijelio iz snajperske puške kao Legija, ni prebio na smrt kao Zver, ni rastopio u kiselini kako rade zemunci, ni raskomadao i bacio u jezero kako rade škaljarci, ni samljeo u ćevape kako rade kavačani”, piše Tomić.
“Poznajete ga uostalom, bio je prilično popularan pjevač. Imao je koncerte u velikim sportskim dvoranama. Njegove su pjesme su opjevali na svim našim vjenčanjima i krstitkama, na pričestima i krizmama, na maturalnim plesovima, sindikalnim zabavama… i kad se s međunarodnih natjecanja vraćali naši pjevači…”
Potom pisac Tomić podsjeća da su hrvatske vlasti, unatoč svemu tome, odbile zahtjev Halida Bešlića za hrvatskim državljanstvom, jer mu je “falio jedna papir”.
“Nije priložio potvrdu o svojoj važnosti za hrvatsku kulturu. Po svjedočenju samog Halida, neki ga je činovnik čak otvoreno ukorio kako je našoj zajedničkoj stvari mogao više doprinijeti. Valjda kao Vlada Budala i Srećko Kalinić Zver.”
HRVATSKA NIJE ZASLUŽILA HALIDA, A NE OBRNUTO
“Da je veliki bosanski pjevač znao, ne bi on ni pisao zahtjev za državljanstvom. Sredio bi mu to neki srpski mafijaš. I u Zemunskom klanu našao bi se zacijelo netko ko je volio njegove pjesme, koji je nekada gurao nečiju nogu u flajšmašinu pjevušeći ‘Iznad Tešnja zora sviće, ljubav naša vječna biće’ i kome bi bila čast učiniti uslugu Halidu Bešliću. Dobro, možda mu ne bi napravili hrvatske papire da glase baš na njega, nego bi u putovnici pored slike Halida Bešlića, pisalo, šta ja znam, Mišo Kovač ili Oliver Dragojević.”
Ante Tomić kolumnu završava konstatacijom da je “nešto mučno kada se prisjetimo da je hrvatska država neštedimice dijelila državljanstvo tolikim huljama, lupežima, razbojnicima, psihopatskim ubojicama, kojekakvim majmunima i majmunovićima, a na drugoj su se strani birokrati zainatili protiv jednog voljenog umjetnika koji je, povrh svega, po kazivanju svih koji su ga poznavali, bio velikodušan i drag čovjek, divna plemenita duša. Ali, gledajte to ovako: nije Halid bio nedostojan da bude naš, nego mi nismo zaslužili da budemo Halidovi.”
(SB, JL)