Nakon smrti legendarnog pjevača Halida Bešlića, društvene mreže su preplavljene morem emocija, porukama tuge i sjećanjima na njegov neizbrisivi trag. Hiljade ljudi iz svih krajeva regiona dijelile su uspomene, pjesme i fotografije, izražavajući zahvalnost čovjeku čija je muzika obilježila generacije. Međutim, dok su jedni slavili njegovu ostavštinu, drugi su sa zabrinutošću posmatrali način na koji je tuga prerasla u gotovo religioznu euforiju.

Među onima koji su javno izrazili kritički stav bio je i šejh Fuad Abdullah Seferagić, poznat po svojim oštrim komentarima i beskompromisnim stavovima o vjeri i moralu. Na svom Facebook profilu objavio je tekst koji je izazvao lavinu reakcija, tvrdeći da su društvene mreže postale oruđe za “stvaranje lažnih idola”.

“Propagandna moć mreža stvorila idole”

“Posljednjih dana svjedočimo nevjerovatnoj propagandnoj moći socijalnih mreža – one su u stanju da od običnog čovjeka naprave mitsku figuru. Uzdizanje pojedinaca do nivoa svetaca, posebno kada se radi o estradnim ličnostima, prelazi granice zdravog razuma i vjere,” napisao je Seferagić.

Prema njegovim riječima, javnost sve češće svjedoči “lažiranju i uveličavanju slike o nekoj osobi”, čime se stvara “kult ličnosti koji nema nikakvo uporište u islamskim vrijednostima”. Posebno ga zabrinjava šutnja onih koji bi, kako tvrdi, morali reagovati – vjerskih autoriteta i učenjaka koji, po njegovom mišljenju, biraju tišinu kako se ne bi zamjerili narodu “od kojeg žive”.

“Neću šutjeti!”

Šejh Seferagić je jasno poručio da on neće biti dio te tišine:
“Neću šutjeti pred onim što vidim kao opasno iskrivljenje vjere i moralnih načela. Ako je rahmetli Halid pri sebi imao imanske šarte, molimo Uzvišenog da mu olakša ispit u kaburu i podari Džennet. Ali, uzdizati pjevače do nivoa ashaba – to je neprihvatljivo i opasno. Hoćemo li uskoro svjedočiti da se estradni umjetnici sahranjuju u haremima džamija, uz dženazu dostojnu mučenika?”

Njegove riječi naišle su na oštre, ali i podržavajuće komentare. Dok jedni smatraju da je “pogodio u srž problema idolopoklonstva”, drugi su ga optužili za nedostatak saosjećanja i rigidnost u trenutku kada narod tuguje.

“Ne mere krme u kurban”

U nastavku objave Seferagić se osvrnuo i na čestu praksu da estradne zvijezde učestvuju u humanitarnim akcijama. Iako je priznao da takva djela treba pohvaliti, upozorio je da to ne znači da se muzika može pomiriti s vjerom.

“Naš narod zna reći: ‘Ne mere krme u kurban’. I to je najjednostavnije objašnjenje. Možemo cijeniti nečija dobra djela, ali muzika i Kur’an ne idu zajedno. To je jasno utvrđeno konsenzusom svih islamskih pravnih škola,” istakao je on.

Šejh je dodao da je današnje društvo “izgubilo osjećaj za mjeru i granicu između kulture i vjere”. Prema njegovom mišljenju, opasnost ne leži samo u pojedincima, nego u kolektivnom pristajanju da se vjera miješa s popularnom kulturom, čime se stvara konfuzija među mladima koji gube orijentir između zabave i duhovnosti.

“Pravi heroji nisu pjevači”

Na kraju objave, Seferagić je istakao da istinski uzori trebaju biti oni koji čine dobro iz iskrene namjere, bez medijske pompe i aplauza.

“Pravi heroji našeg naroda nisu pjevači, nego borci koji su branili domovinu, ljekari koji spašavaju živote, učitelji koji odgajaju djecu, rudari koji zarađuju hljeb u teškim uslovima. To su ljudi koji ne traže slavu, nego žive pošteno i časno,” zaključio je šejh.

Rasprava koja ne jenjava

Iako su dani prolazili, rasprava oko riječi šejha Seferagića nije se stišavala. Njegova objava nastavila je da se dijeli po grupama, stranicama i forumima, izazivajući burne polemike između onih koji smatraju da je “vjera iznad emocija” i onih koji poručuju da “čovjek može biti dobar, pa makar bio i pjevač”.

U mnogim komentarima moglo se pročitati da narod, i pored tuge, mora biti svjestan granica. “Niko ne kaže da ne treba žaliti, ali se mora znati mjera,” pisali su pojedini vjernici. Drugi su, pak, podsjećali da Halid nikada nije glumio svetca niti se predstavljao kao moralni uzor, već je, kako su naveli, “živio kao običan čovjek koji je činio dobro”.

Jedan korisnik društvenih mreža napisao je:
“Ne znam čemu ovoliko osuđivanje. Halid nije tražio idolizaciju. Ljudi ga vole jer su uz njegove pjesme odrasli, jer ih je podsjećao na dom, na mladost i porodicu. To nije idolopoklonstvo, to je emocija.”

Vjera i narodna emocija — vječna dilema

Ova rasprava, zapravo, otvorila je jedno dublje pitanje — koliko se u našem društvu razlikuje pojam poštovanja od idolizacije. Mnogi su podsjetili da balkanski narod oduvijek ima sklonost da preuveličava emocije, pogotovo kada izgubi nekog ko je ostavio trag u kolektivnom sjećanju.

Stručnjaci za društvene pojave ističu da je to refleksija kolektivne tuge, gdje ljudi kroz zajedničke pjesme i uspomene pronalaze način da se oproste. “U kulturi koja je prožeta muzikom, teško je odvojiti emociju od duhovnosti. Ljudi kroz pjesmu tuguju, slave i sjećaju se. To nije nužno idolopoklonstvo, već način na koji zajednica izražava osjećanja,” objašnjavaju sociolozi.

S druge strane, Seferagić i njegovi istomišljenici upozoravaju da se pod plaštom emocija često prelaze granice koje vjera jasno definiše. “Jedno je poštovati, a drugo obožavati. Danas, nažalost, svjedočimo da se vjerske vrijednosti zamjenjuju estradnim moralom,” navodi se u jednoj od reakcija koja je podržala šejhov stav.

Halid kao simbol jedinstva naroda

Bez obzira na različita mišljenja, jedno je nesporno – Halid Bešlić je bio simbol jedinstva. Njegove pjesme ujedinjavale su ljude različitih vjera, nacija i generacija. U vremenu podjela, on je bio rijetka ličnost koju su svi poštovali. Zbog toga su emocije nakon njegove smrti bile toliko snažne – jer nije odlazio samo pjevač, nego i dio zajedničkog sjećanja naroda.

Mnogi su isticali da je upravo ta sposobnost da spoji ljude ono što ga čini posebnim. “Halid nije bio idol, bio je simbol. I to je razlika. Ljudi su u njemu vidjeli jednostavnost, poštenje i toplinu, ne svetost,” navodi se u jednoj objavi koja je dobila na hiljade lajkova.

U konačnici, rasprava između emocije i vjere pokazala je koliko je društvo i dalje osjetljivo na teme koje dotiču i srce i dušu. Halid je, čak i nakon smrti, uspio ono što je radio cijelog života — ujediniti ljude, makar na trenutak, u osjećanju koje se zove poštovanje.