Već se izlizala tvrdnja da je Dejtonski sporazum zaustavio rat i donio mir u Bosnu i Hercegovinu, jer nju obavezno prati ono – ALI, da je Dejton uspostavio trajnu krizu radi anomalija nametnute ustavne arhitekture. Vijeće ministara BiH, državna vlada sa nešto smanjenim nadležnostima, izrasla je od skromna tri poslijeratna ministarstva na respektabilnih devet ministarstava zahvaljujući ustavnim odredbama o dodatnim nadležnostima koje država može preuzeti sporazumom entiteta o prijenosu nadležnosti ili ako su joj nadležnosti potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, piše nekadašnji ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Tarik Sadović, prenosi Stav.ba.

S vremenske distance od 30 godina ovakav razvoj se nesumnjivo može opisati kao značajan napredak, uprkos sveprisutnom sukobu interesa. Jedni su očekivali “više države, a manje entiteta”, a drugi “manje države, a više entiteta”. Od prvog Vijeća ministara do posljednjeg, svaki saziv se suočavao sa kriznim situacijama. Postojali su periodi snažnog zamaha u izgradnji i razvoju funkcionalne države, ali su oni posljednju deceniju zaustavljeni. Izostanak značajnijih rezultata pokazuje da se radi o stagnaciji. Odgovori na pitanja šta su i kad su bile prijelomne tačke mogu se naći u djelovanju i uplitanju susjednih država Srbije i Hrvatske, potpisnica Dejtonskog sporazuma. Treba podsjetiti “zaboravne” da su obje države bile potpisnice tog međunarodnog ugovora nesumnjivo zato što su bile učesnice međunarodnog  sukoba. Za ovu činjenicu haški sudovi izveli su obilje dokaza u svojim presudama.

Nepomični bageri i guske u magli

Poslije odlaska s pozicije predsjednika Hrvatske, umjerenog i BiH naklonjenog Stjepana Mesića, koji je bosanskohercegovačke Hrvate upućivao da politička rješenja i dogovore postižu u Sarajevu, promijenila se i državna politika Hrvatske prema BiH koja se otada može opisati kao paternalistička. U BiH je provodi sestrinska HDZ sa njenim satelitima.

U Srbiji je prijelomnica dolazak na vlast bivšeg radikala, a potom “naprednjaka” Aleksandra Vučića. Otada datira novi “prepakovani” memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) koji je postao ideološki osnov njegove politike. Kulminacija “srbovanja” se desila nedavno održanim svesrpskim saborom čije su smjernice “ozakonjene” odlukama Vlade Srbije i Vlade entiteta RS.

Milorad Dodik i njegov SNSD, prvobitno nastali kao produkti međunarodnog protežiranja, a poslije odmetnuti, koji su nekada podržali ključne reforme u BiH, prometnuli su se pod utjecajem Srbije u protivnike svakog napretka u izgradnji funkcionalne državne strukture, uključujući i opasne separatističke namjere. Negativne refleksije obje susjedske politike, u svemu suprotstavljene, a saglasne u (veliko)državnim aspiracijama prema Bosni i Hercegovini, vidljive su u ozbiljnim procentima smanjenja hrvatskog i srpskog stanovništva u BiH. Nažalost, protagonisti ne traže krivca u svojim redovima i politikama, nego u “bošnjačkom demografskom oportunizmu”, zlonamjerno skovanoj sintagmi koja bi trebala da opiše skrivenu političku agendu najbrojnijeg bošnjačkog naroda uprkos činjenici što je preživio i oporavlja se od genocida.

Poslije tavorenja prošlog saziva Vijeća ministara i vrlo skromnih rezultata, vlast je preuzela nova, nametnuta koalicija. Treba naglasiti da se državna vlast, radi iznimno komplicirane “strukture i procedure”, vrlo teško formira, a lako deformira. Čelnici Trojke (SDP, NiP i NS) su Čovićev HDZ i Dodikov SNSD slavodobitno predstavljali javnosti kao nezaobilazne faktore. SNSD-u su “poklonili” četvrtog delegata u Domu naroda, a time i ključ blokiranja.

Čović i Dodik su cinično tvrdili da su oni izabrali “muslimansku reprezentaciju”. Ipak, Trojka je ušla u vlast zahvaljujući subverzivnom političkom i pravnom djelovanju, nečuvenim diplomatskim pritiscima i uplitanjima međunarodnih čimbenika predvođenih bivšim američkim ambasadorom Murphyem, i visokim predstavnikom Schmidtom, koji mu je “davao ruke”.  

Skoro tri godine poslije ispostavilo se da je državna koalicija zapravo definirana ozloglašenim Murphyevim zakonom koji glasi – “Ako nešto može poći krivo, poći će krivo”. U bosanskoj inačici zna se “da su djeca kilava ako su stranci babice”.

Ovo Vijeće ministara BiH je formirano uz spektakularnu laž da je najbrže formirano ikad. A nije. Ispočetka je vlast funkcionirala po principu “povuci-potegni”. Opozicija je kritizirala podanički odnos Trojke prema partnerima HDZ i SNSD. Taj je odnos jednim dijelom bio rezultat objektivno lošije pozicije usljed čvrstog interesnog pakta Dodika i Čovića, a drugim dijelom radi nedoraslih političkih aktera Trojke. Postignut je neki napredak na evropskom putu, ponajviše radi geopolitičkih promjena u evropskom okruženju, a ne njihovih zasluga.

Početkom godine čelnici Trojke, uvidjevši da gube tlo pod nogama radi zastoja i blokada, razočarenja javnosti i iznevjerenih obećanja, te porasta nepopularnosti,  odlučuju se za radikalan politički potez – raskid koalicije sa SNSD-om koji blokira evropski put BiH. Djeluje groteskno činjenica koju su im partneri “nabili na nos” da su sve evropske zakone predložili ministri HDZ-a i SNSD-a. Bučno najavljuju da će bagerima izbaciti iz vlasti Dodikove kadrove. Pritom nisu konsultirali drugog partnera, čelnika HDZ-a Dragana Čovića. Na njihovu žalost pogrešna politička procjena skupa sa zapanjujućim nepoznavanjem Ustava i zakona odveli su ih u ćorsokak. Koalicija se raspala, pa sada tumaraju kao guske u magli. U političkom razračunavanju koje je nastalo i traje do danas nema nevinih. HDZ kaže trojkancima: “pošli ste bez nas, pa onda sami završite posao ako možete! Bez Dodika nećemo u avanturu pravljenja nove koalicije, jer su slabe šanse za uspjeh”. Ovi njima uzvraćaju da  kao razvikani europejci štite Dodika koji blokira evropski put. SNSD koristi mehanizme blokade smjene njegovih ministara Košarca i Amidžića u Domu naroda PSBiH uskraćivanjem kvoruma za odlučivanje. Uz to ismijava i ponižava Trojkine prvake, što pored političkih podgrijava i međuetničke napetosti. Košarac bezobrazno provocira izjavama  da se Dodik pitao i da će se pitati u Sarajevu, iako je presuđen i svrgnut s predsjedničkog trona u RS-u. Nedavno su smijenili SDP-ov potpredsjednika Narodne skupštine RS-a. Opozicija seiri i čeka da se vlast uguši u bućkurišu koji je sama napravila.

Trojkini “stratezi” zamislili su da izbace SNSD i u novu koaliciju na državnom nivou uvuku “trojku” iz srpske opozicije (SDS, PDP, Za pravdu i red). Iako uz podršku opozicije u Zastupničkom domu mogu ustoličiti ministra sigurnosti umjesto smijenjenog Nenada Nešića, javno su obmanjivali javnost da će izborom novog ministra sigurnosti Nebojše Vukanovića promijeniti odnose u Vijeću ministara i zaobići blokade u odlučivanju tog organa.

Vijeće ministara donosi tzv. konačne odluke konsenzusom, a ako ga nema onda većinom glasova onih koji su prisutni i glasaju, koja uključuje glasove predsjedavajuće (Krišto) i njenih zamjenika (Helez i Košarac), iz različitih konstitutivnih naroda. Da bi novi ministar Vukanović (Za pravdu i red) mogao promijeniti odnose u Vijeću ministara prilikom odlučivanja on mora biti imenovan i potvrđen u svojstvu zamjenika predsjedavajuće VM od strane Zastupničkog doma. To se ne može izvršiti, a da se prethodno ne smijeni postojeći zamjenik predsjedavajuće Košarac (SNSD). Smjenu Košarca moraju izglasati oba doma Parlamentarne skupštine.

U Domu naroda SNSD ima tri delegata i može blokirati smjenu Košarca uskraćivanjem kvoruma. Možda su se Trojkanci uzdali u intervenciju visokog predstavnika, ali uzalud. Dodik im poručuje da nema evropskog puta bez njegove dozvole, a to je pokazao izglasavanjem Plana rasta u Vijeću ministara nakon zamorne trakavice i nepotrebnog gubitka više od 100 miliona eura.

Ima izlaz ako ima političke volje

U novonastaloj situaciji niko od spomenutih članica koalicije nije nevin, iako svi trube kako su drugi krivci? Zato razmotrimo kako bi se kriza vlasti izazvana raspadom koalicije riješila u nekoj državi razvijene demokratije?

U kriznim situacijama uobičajena i očekivana praksa je da vlada podnese ostavku ako je izgubila podršku većine u parlamentu, ili joj je parlament izglasao nepovjerenje. Kod nas predsjedavajuća VM Borjana Krišto nije ni pomislila da podnese ostavku (ako to uradi automatski je i cijelo Vijeće ministara u ostavci) kao čin objektivne političke odgovornosti. Ostavimo načas Krišto, pitanje je zašto nju niko drugi nije p(r)ozvao da podnese ostavku, čak ni opozicija?

Zašto Predsjedništvo BiH, koje je po zakonu nadležno, nije podnijelo prijedlog za smjenu predsjedavajuće VM, a time i izglasavanje nepovjerenja Vijeću ministara? Vlast se raspala, a odgovorni šute?! Gdje su se izgubili principi zakonitosti i odgovornosti o kojima govore članovi Predsjedništva BiH? Zašto Parlamentarna skupština BiH nije pokrenula glasanje o nepovjerenju Vijeću ministara? Odgovori objašnjavaju zašto nema nevinih u cijeloj priči.

Trojkanci bi da izbace Dodika, ali da se oni ne miču iz fotelja. Dodikovi kadrovi dokazano neće iz fotelja ni s bagerom ni bez njega. Dodik preko njih drži volan i mjenjač. HDZ bi, prilikom formiranja nove koalicije, odnosno novog Vijeća ministara, mogao izgubiti “keca u rukavu” stečenog zahvaljujući krizi: vlastitu verziju Izbornog zakona. Ucjena glasi: “nema koalicije bez glasanja za taj zakon”. I gubitak fotelja bio bi im riskantan. Jasno je da su svima fotelje draže od principjelnog političkog djelovanja. Zato svi proizvode ovoliku maglu.

U razvijenim demokratijama kriza vlasti se rješava raspisivanjem vanrednih izbora. U našem zakonodavstvu nema instituta vanrednih izbora, čime se dodatno komplicira politička situacija. Ali ima izlaz ako ima političke volje. Ostavkom ili izglasavanjem nepovjerenja Vijeću ministara u oba doma Parlamentarne skupštine otvaraju se vrata novim političkim pregrupisavanjima i koalicijama. U kriznim situacijama mogu se formirati i koncentracione vlade. Kad se prikupe potpisi i osigura većina u oba doma onda se o tome obavještava Predsjedništvo BiH koje bi trebalo da imenuje novog mandatara i time otvori proces imenovanja novog Vijeća ministara. Time bi tročlano Predsjedništvo (a mogu i dva člana) pokazalo demokratsku zrelost. Sve da se u ovom cjelokupnom procesu dese neke nepredviđene okolnosti ili političke diverzije, a moguće su bez sumnje, staro Vijeće ministara obavlja dužnost u tehničkom mandatu. Kontinuitet je osiguran sve do imenovanja novog.

Podsjetimo se zato perioda kad je Vijeće ministara bilo u ostavci, zato što je predsjedavajući Nikola Špirić, po Dodikovom nalogu, podnio ostavku. Tada je, gle čuda, parafiran Privremeni sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (4. decembra 2007.), prvi ugovorni odnos BiH sa Evropskom unijom. Ko kaže da kriza nije šansa!? Posebno u BiH koja je stalno u krizi.